Mucanje je poremećaj govora kojeg karakteriziraju smetnje u tečnosti i ritmu. Dijete koja muca točno zna što želi reći, ali iz nekog razloga nije to u mogućnosti te se javlja gubitak kontrole. Kad dijete iskusi gubitak kontrole, obično reagira određenim tipom netečnosti (ponavljanjem glasa ili sloga, riječi, produljivanjem ili zastojem). Mucanje se obično javlja naglo u ranom djetinjstvu, u 80% slučajeva prije pete godine života, u vrijeme naglog jezičnog, govornog, motoričkog i kognitivnog razvoja. Otprilike 5% djece iskusit će neke teškoće tečnosti tijekom razvoja govora. Što dijete dulje muca to se problem više ukorjenjuje.
Ne postoji jedna vrsta mucanja. Mucanje varira od osobe do osobe, po vrsti i jakosti te će svaka osoba drukčije reagirati na pojavu zastoja u govoru, a ovisi o samoj situaciji, ovisno o tome što misli, osjeća ili kako reagira na osobu s kojom razgovara, na aktivnosti kojima se pritom bavi, na ranija iskustva, reakciju drugih ljudi na mucanje te još mnogo toga. Ono što je sigurno je to da je mucanje više od samog mucanja (dodatno se javljaju emocionalne dimenzije mucanja poput straha, srama, krivnje, anksioznosti, bespomoćnosti, osjećaja izoliranosti, poricanja…).
Da li je riječ o mucanju ili nekoj vrsti netečnosti povezane s jezičnim ili govornim poremećajem, logoped će načiniti jasnu distinkciju. Na logopedsku dijagnostiku upućuju pedijatri ili liječnici opće medicine putem uputnice nakon što su roditelji ili odgojitelji / nastavnici iskazali zabrinutost. Roditelji mogu i sami zatražiti pomoć logopeda zaposlenog u privatnoj praksi i u tom slučaju nije potrebna liječnička uputnica. Koju god varijantu odabrali važno je da se ne čeka da to “samo prođe”. Što je pomoć ranije pružena, to je veća vjerojatnost da će dijete ili prevladati problem ili se naučiti uspješnije nositi s njim. Vrsta i rezultat terapije ovise o djetetovoj dobi, a suradnja terapeuta i roditelja je od neprocjenjive važnosti.
Danas se zna da roditelji ne uzrokuju mucanje, ali isto tako ignoriranje mucanja nije korisno. Odnosi u obitelji su recipročni te svi mi svojim postupcima utječemo na postupke ostalih članova u obitelji, što znači da loše psihofizičko stanje roditelja utječe na dijete. Normalno je da se kod roditelja javljaju osjećaji poput krivnje, ljutnje, boli, gubitka ideala, srama… ali i to je jedan od razloga zašto je potrebno potražiti pomoć. Dijete koje ima bolje mišljenje o sebi manje se brine i manje muca. Cilj roditelja treba biti da rade najbolje što mogu pa tako i primijeniti neke praktične korake, koji neće nužno uvijek doprinijeti djetetovoj tečnosti, ali ponekad i hoće:
1. pomozite djetetu da ima pozitivno mišljenje o sebi i svom govoru
2. slušajte što vam dijete govori a ne kako to govori
3. izgradite odnos s djetetom uz podršku i razumjevanje
4. cijenite dijete takvo kakvo jest, a ne kakvog biste ga željeli
5. usporite svoj tempo govora
6. pružite djetetu dovoljno vremena da razmisli što želi reći i da to kaže
7. smanjite govorne zahtjeve – umjesto da mu govorite što da kaže, dopustite mu da samo kaže što želi i kada to želi
8. s vremena na vrijeme dozvolite djetetu da vas prekine u govoru – ukoliko se dijete prekine za vrijeme govora, ono će teže ponovno uspostaviti govornu kontrolu
9. potičite komunikacijske izmjene
10. neka dijete razvije rutinu spavanja
11. prihvatite netečnost
12. potražite pomoć logopeda
Polaskom u školu djetetovi primarni konverzacijski partneri nisu više braća i sestre i roditelji već vršnjaci, a oni su ujedno uzor, suci i prijatelji. Grupa vršnjaka ima značajan utjecaj na djetetovo mucanje i zato je važno da svi zajedno radimo na educiranju djece o mucanju (ili bilo kojoj vrsti teškoće), da naučimo djecu koja mucaju da se učinkovito i prikladno izbore za sebe, te da spriječimo zadirkivanja i vršnjačka nasilja. Dijete koje muca treba zajedno s logopedom, roditeljima te učiteljima odabrati prikladan način reagiranja na eventualna zadirkivanja te pokušati pokazati što manje emocija jer su tada i manje šanse za nastavkom neugodnih ponašanja.
Kao što smo već na početku rekli, mucanje je vrlo kompleksno i zato je potrebno što ranije krenuti s podrškom djetetu koje muca. I za kraj, ne smijemo osobe koje mucaju gledati kroz prizmu njihovih nedostataka već ih slušati i uvažavati kao osobe. Kao prvu pomoć u razumijevanju mucanja i pružanju pomoći djetetu koje muca, preporučila bi knjigu Mucanje, priručnik za roditelje, odgojitelje, nastavnike i stručne suradnike, autorice Dubravke Prpić. Knjiga je napisana na razumljiv način s bogatim sadržajem, a obuhvaća problematiku mucanja kod predškolske, osnovnoškolske i srednjoškolske djece. Međutim, da bi dijete bilo uspješno u novom načinu govora od presudne je važnosti suradnja s logopedom, a potom s odgojiteljima i nastavnicima.
