Danas je škola mnogo tolerantnija nego što je bila prije te uz pomoć učitelja i stručne službe, učenici mogu pronaći način kako savladati probleme i postići pozitivne pomake. Kada učenik ne može savladati predviđeni školski program i ne postiže ocjene koje odgovaraju njegovim sposobnostima, govorimo o školskom neuspjehu. Učenik tada može patiti i izgubiti motiv za školski rad. Kod manje djece mogu se pojaviti reaktivna stanja kao što su mučnina, glavobolja, mokrenje u krevet, mucanje, povučenost i sl. Kod starije djece se ti problemi češće manifestiraju kroz agresivnost, neposlušnost, bježanje iz škole i razvijanje neprihvatljivih oblika socijalnog ponašanja.

Kada se uoči da dijete ima problema (bilo od strane roditelja ili od strane učitelja) važna je suradnja te utvrđivanje individualnih potreba djeteta.

Kada dijete ima poteškoće u učenju, to ne znači da dijete ne može učiti! Ono može učiti, ali na drugačiji način kojem se prilagođavaju i učitelji i roditelji, a sve s ciljem kako bi dijete ostvarilo svoj potencijal i napredovalo.

Uzroci teškoća mogu biti emocionalni, instrumentalne smetnje i smetnje intelektualnog razvoja dok se u skupinu najpoznatijih teškoća u učenju ubrajaju smetnje čitanja (disleksija), smetnje u matematičkim radnjama (diskalkulija), smetnje u pismenom izražavanju (disgrafija), poteškoće u slušnom i vidnom procesuiranju, poremećaj hiperaktivnosti i smanjenje pažnje. Bez obzira na vrstu teškoće, najvažnija stvar je na vrijeme otkriti ima li dijete teškoće u učenju i savladavanju gradiva, kako bi mu se pomoglo i dalo potrebnu podršku, što dovodi do boljeg uspjeha u školi, ali i u životu.

Nerazumijevanje djetetovih problema, neprimjereno kažnjavanje ili pak inzistiranje na onome što ne može, dovodi do povlačenja ili agresije i impulzivnosti pri čemu dijete razvija lošu sliku o sebi te se smanjuje samopoštovanje.

Roditelji često ne razumiju uzroke poteškoća svog djeteta, a imaju potrebu zaštiti ga od nepotrebne patnje i zato je važno potražiti pomoć stručnjaka kako bi se djetetu prilagodio program koji je u skladu njegovih mogućnosti te tako sačuvalo djetetovo samopoštovanje i kako bi izgradilo dobru sliku o sebi. Ključ  uspješnog učenja je prepoznati „jake strane“ kod učenika te otkriti njegov individualni stil učenja.

Ponekad postoje nerealna očekivanja roditelja u pogledu školskog uspjeha i tada ih treba savjetovati i potaknuti da slušaju o tome što dijete radi u školi i za što dijete pokazuje veće zanimanje.

Kada dijete postiže slabije rezultate i kada se ne snalazi u različitim situacijama, važno je da ga se potiče dok bi se kaznama trebalo koristiti razumno, pravedno i kratkotrajno.

Svi mi učimo na različite načine, a poznavanje vlastitog stila učenja je ključ uspjeha dok je krajnji cilj školovanja i svih odgojnih postupaka priprema djece za samostalan život.